1U ono vreme kada su vladale sudije, nastala je glad u zemlji. Tada je jedan čovek iz Vitlejema u Judi otišao da živi kao došljak u moavskoj zemlji sa svojom ženom i svoja dva sina.2Čovek se zvao Elimeleh a žena mu se zvala Nojemina. Njegova dva sina zvala su se Malon i Heleon. Oni su bili Efraćani iz Vitlejema Judinog. Došli su u moavsku zemlju i tamo se naselili.3A onda je Elimeleh umro, i Nojemina je ostala sama sa svoja dva sina.4Oni su se oženili Moavkama: jedna se zvala Orfa, a druga Ruta. Tamo su živeli desetak godina.5Međutim, umrli su i Malon i Heleon, te je žena ostala i bez svoja dva sina i bez svoga muža.6Tada se Nojemina spremila da se sa svojim snahama vrati iz moavske zemlje. Čula je, naime, u moavskoj zemlji, da je Gospod milostivo pogledao na svoj narod i dao mu hrane.7Izašla je iz mesta gde je živela, pa je sa svoje dve snahe krenula na put da se vrati u Judinu zemlju.8Tada je Nojemina rekla svojim dvema snahama: „Vratite se svaka domu svoje majke. Neka vam Gospod iskaže milost, kao što ste vi učinile pokojnicima i meni.9Neka Gospod da svakoj od vas da nađe počinka u domu svoga muža.“ Onda ih je poljubila. One na to briznuše u glasan plač10i rekoše joj: „Ne, vratićemo se s tobom k tvome narodu.“11Nojemina reče: „Vratite se, ćerke moje. Zašto biste išle sa mnom? Imam li još sinova u utrobi da vam budu muževi?12Stoga se vratite, ćerke moje, idite. Ja sam suviše stara za udaju. Čak i da kažem sebi: ’Ima još nade za mene’, pa se još ove noći udam i rodim sinove,13zar biste čekali dok odrastu? Zar biste zbog njih ostale neudate? Ne, ćerke moje, moja je muka veća nego vaša, jer se ruka Gospodnja podigla na mene.“14One opet briznuše u glasan plač. Orfa se, zatim, poljupcem oprostila od svoje svekrve, a Ruta je ostala s njom.15Nojemina reče: „Evo, tvoja se jetrva vratila svome narodu i svojim bogovima. Vrati se i ti za svojom jetrvom.“16Ruta odgovori: „Ne teraj me da te ostavim i da odem od tebe, jer kuda ti kreneš, krenuću i ja, i gde se ti nastaniš, nastaniću se i ja. Tvoj je narod moj narod, i tvoj Bog je moj Bog.17Gde ti umreš, umreću i ja i tamo ću biti sahranjena. Neka mi Gospod učini tako, i još više, ako me čak i smrt rastavi od tebe.“18Kad je Nojemina videla da je čvrsto rešila da ide s njom, prestala je da je odgovara.19Tako su njih dve nastavile put dok nisu došle u Vitlejem. Kad su stigle u Vitlejem, ceo se grad uskomešao zbog njih. Žene su govorile: „Je li to Nojemina?“20Ona im je odgovorila: „Ne zovite me više Nojemina, nego me zovite Mara, jer mi je Svemoćni dodelio veoma gorku sudbinu.21Otišla sam s obiljem a Gospod me je vratio bez ičega. Zašto me zovete Nojemina kad je Gospod svedočio protiv mene, i kad je Svemoćni doveo nesreću na mene?“22Tako se Nojemina vratila sa svojom snahom Rutom Moavkom iz moavske zemlje. Došle su u Vitlejem na početku žetve ječma.