Knjiga o Jovu14srp_onstl
1Čovek rođen od žene kratko živii pun je nevolja.2Iznikne kao cvet, pa svene;beži poput sene i ne traje.3Zar na takvog pogled svoj obraćaši mene pred sebe na sud dovodiš!4Ko će čistim nečisto da učini?Niko!5Njegovi su dani određeni,ti poznaješ broj njegovih meseci;međe si mu postavio da ih ne prelazi.6Skreni pogled s njega, pa neka odahne,dok kao najamnik svoj dan ne odradi.7Jer postoji nada i za drvo posečeno;ponovo će da izniknei neće ostati bez mladica svojih.8Nek mu se i koren u zemlji sparušii panj mu se u zemlji sasuši;9propupeće čim oseti vodu,pustiće izdanke kao da je zasad!10A čovek skončava onemoćao;izdahne smrtnik, i gde je on?11Iz mora ishlapi voda,a potok presahne, presuši;12tako i čovek legne da više ne ustane;dok nebesa ne bude bilo ne bude se,ne dižu se ljudi iz sna njihovoga.13O, kada bi me u Svet mrtvih sakrio,sklonio me dok gnev tvoj ne mine;kada bi mi postavio roki tad me se setio!14Alʼ kad čovek umre, da li više živi?Kroz sve dane svog kulučenja,ja čekaću da mi stigne smena.15Ti ćeš me pozvati i ja ću se odazvati,zaželećeš delo ruku svojih.16Tada ćeš mi korake brojati,na moj greh se nećeš osvrtati.17Prestup si moj svezao u vreću,krivicu si moju izbelio.18Ali kao što se gora ruši, odranja se,kao što se kamen sa svog mesta svalja;19ko što vode razdrobe kamenjei bujice tlo isperu,i ti tako uništavaš čovekovu nadu.20Jednom zasvagda ti ga nadvladavaš i on odlazi,lice mu menjaš i otpuštaš ga.21I on ne zna da li su mu sinovi u časti,i ne vidi ako su neznatni.22Samo mu je telo u bolu svome,samo mu duša za sobom pati.“