Jov7srp_865
1Nije li èovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadnièarski?2Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadnièar èeka da svrši,3Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noæi muène odreðene mi.4Kad legnem, govorim: kad æu ustati? i kad æe proæi noæ? i sitim se prevræuæi se do svanuæa.5Tijelo je moje obuèeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i rašèinja se.6Dani moji brži biše od èunka, i proðoše bez nadanja.7Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neæe više vidjeti dobra,8Niti æe me vidjeti oko koje me je viðalo; i tvoje oèi kad pogledaju na me, mene neæe biti.9Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siðe u grob, neæe izaæi,10Neæe se više vratiti kuæi svojoj, niti æe ga više poznati mjesto njegovo.11Zato ja neæu braniti ustima svojim, govoriæu u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje.12Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?13Kad reèem: potješiæe me odar moj, postelja æe mi moja oblakšati tužnjavu,14Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama,15Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.16Dodijalo mi je; neæu dovijeka živjeti; proði me se; jer su dani moji taština.17Šta je èovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj?18Da ga pohodiš svako jutro, i svaki èas kušaš ga?19Kad æeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju?20Zgriješio sam; šta æu ti èiniti, o èuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?21Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer æu sad leæi u prah, i kad me potražiš, mene neæe biti.